četvrtak, 16.07.2009.
O filmu
Hitman, Fox, 2007.
Trajanje: 100 min.
Format: 2,35:1
Zvuk: DTS / Dolby Digital EX
Redatelj: Xavier Gens
Uloge: Timothy Olyphant, Dougray Scott, Olga Kurylenko, Robert Knepper
Filmske adaptacije popularnih igara jednostavno ne mogu pretočiti izvorni materijal u kvalitetni film. Ti procesi ne djeluju ni kod igrica sa bogatom pričom i zanimljivom atmosferom, pa ne treba previše čuditi što je ovaj uradak ispao jako loš. Čak i kada se zanemari nelogičnost same priče, prosječna gluma i nedostatak bilo kakve uvjerljivosti, film ne nudi nijednu iskupljujuću vrijednost. Akcijske sekvence su dosadne, i nevjerojatno slične onima iz filma 'Matrix', ali ih nema previše, priča je rastegnuta i oslobođena bilo kakvih realističnih dodira, a čak ni tjeranje nekakvog eskapističkog, irealnog ludila nije izvedeno kako spada, niti u dovoljnoj mjeri, jer se film često vraća pod okrilje ozbiljnosti i nekakvih većih ciljeva.
Izdvaja se samo jedna scena, u kojoj dječaci igraju istoimenu igricu, a Agent 47 im uleti kroz prozor.
Što se tiče glavnoga glumca Timothya Olyphanta (Deadwood), on izgleda dobro kao 47-ica, i kreće se izrazito slično svojemu duplikatu iz igrice, ali ne nudi ništa više od toga, niti može izvući nešto dublje iz svojega lika. Njegov progonitelj, agent Interpola je suho i loše odigran od strane Dougray Scotta, koji se počeo gubiti po sumnjivim filmovima, i američkim serijama, a uz potporu nekoliko, relativno poznatih televizijskih glumaca, i uz lošu redateljsku ruku, ovaj scenaristički masakr dolazi do svojega kraja, uz nešto malo golotinje, političkih makinacija, i toliko loših poteza i napornih dijelova, da se teško može nazvati uspješnom filmskom adaptacijom jedne kompjuterske igrice.
- Komentari (0) - Isprintaj - # -
- Komentari (0) - Isprintaj - # -
Hitman: Codename 47
Vaše ime je ovoga puta kada sjedate za kompjuter Tobias Reiper i ne niste po zanimanju profesionalni silovatelj već ono o čemu sanja svaki nadobudni poklonik serijala Nikita: profesionalni ubojica. E ali nije sve tako super u svijetu ubojica naime plaće nisu baš prevelike, odbija vam se određena svota od tog minimalca ako koknete civila, a još usto ste otkrili da ste zapravo klon i jedino što vam je činiti u životu jest služiti «The Agency».
Dajte mi pljucu
Igra započinje u tamnoj i vlažnoj prostoriji u kojoj se budite snenih očiju i sa jakom migrenom. No život je kratak i treba iskoristiti svaku sekundu pa oblačite svoju «Men in Black» odjeću i krećete na kratku obuku u kojoj će vam ego narast za nekih 200% kada desetak puta od svog računala čujete da ste najbolji i najpametniji igrač koji je sjedio za njegovim tipkama. Ova kratka obuka je ujedno i vrijeme da se priviknete na sučelje igre koje je u najmanju ruku rečeno: zeznuto. Kao prvo svog lika gledate iz trećeg lica tj. negdje otprilike sa kamere koja je iznad njegovog zatiljka. Ovo smatramo ogromnim minusom jer kamera ima tendenciju da se okreće u onom smjeru koji nama nije bitan, a usto nije lako pucat kada gledate iz tog kuta. Kameru možete promijeniti ali vjerujte nam nemojte to činiti. Što se ostatka sučelja tiče sve će biti uredu dok ne započne pucnjava kada ćete vjerojatno dobiti metak u glavu pošto nije moguće u dano izuzetno kratko vrijeme pritisnuti desni gumb miša pomaknuti kotačić na njemu određen broj puta kako bi došli baš do traženog oružja te kliknuli lijevim gumbom. Ideja za sučelje je dobra ali se nije vodilo računa o dinamičnim i brzim dijelovima misija. Prije svake misije dobiti ćete par šturih informacija, opis mete, kartu lokacije koja izgleda kao da ju je crto slijepac dok mu je isto tumačila nijema osoba, a moći ćete odabrati i neko oružje za sebe. Nemojte se uopće ustručavati natovariti se kao mazga jer možete nositi oružja i municije koliko vam je drago (realno nema što). Cilj svake misije je ubiti nekog ali zapravo cilja svake misije je ući u mozak dizajnera te misije i shvatiti kako je on zamislio da se ta misija završi jer najčešće je to jedini put da se isto učini. Igrajući prvih par misija to nećete primijetiti jer su misije prejednostavne, a nećete uvidjeti ni glupu i frustrirajuću činjenicu da nema «save-anja» tijekom misije pa ćete neke misije igrati mali milijon puta dok ne uđete u glavu tog dizajnera. Ako odlučite prijeći preko ovih greškica čeka vas dosta krvi i uzbuđenja. No pazite! Ovo nije Quake i metode tipa «vadim ja uzi i pucam na sve što ne puzi» ne prolaze. Najčešće ćete na kraju misije prilikom svog spektakularnog bijega morati malo zaigrat Quake ali i to je vrlo rijetko pošto vam je glavno oružje klavirska žica i snajper. Glede spajanja dva žanra igre onog «misaonog» i FPS moramo reći da je ideja dobra ali realizacija malo dosadna i neostvarena. Ako ste naoružani neograničenom dozom strpljenja igra će vam se svidjeti ali u suprotnom se nećete moći odlučiti što igrate, jer nije to Quake ali nije niti neka realna simulacija ubijanja pošto vam treba nekih sekundu do dvije da se preobučete ali recimo za promjenu šanžera cirka pet do šest sekundi. Da ne spominjemo ponovo da nema spremanja pozicije tijekom igre, pa si vi mislite.
Igra je grafički dosta zahtjevna i zadovoljava sve tekuće zahtjeve i standarde tržišta. Rezoluciju možete nagurati do čitavih 1024×768 što je uistinu lijepo ako imate mašinu za to. Zvuk je odličan realan i dočarava 3D prostor ukoliko naravno imate hardver koji to podržava. Bugova nema, a ako posjedujete Voodoo grafičku karticu i imate problema sa prikazom skinite mali patch sa Net-a i vaši problem će biti riješen.
Bit će bolje drugi put
Uvijek sa nestrpljenjem i veseljem guramo u naše mašine cd sa igrom koja ima neki novi koncept, neku originalnu ideju, te nije samo klon. Sve ovo krasi Hitman-a. Originalan je nama što, pomalo sliči Thief-u i premda je trebao biti kudikamo zabavniji i zarazniji jednostavno nije. Neke stvari su promašene i neusklađene i time čine ovu igru odlične ideje vrlo frustrirajućom i neigrivom.
- Komentari (0) - Isprintaj - # -
Hitman 2: Silent Assassin
Prije dvije godine izašao je Hitman: Codename 47 kojeg smo svi mrzili i u isto vrijeme voljeli. Kao stealt shooter u pravom smislu riječi, bio je to prokleto težak naslov. Ne zbog toga što je gameplay bio u banani, već zbog nemogućnosti snimanja pozicije unutar misija koje su se neki puta znale otegnuti u nedogled. Što se događalo? Pa zamislite recimo da igrate kojih pola sata igru u kojoj je bitan svaki korak, a da ne pričam kako je točno određeni redoslijed akcije u strogo definiranom vremenskom periodu nužan za uspješan završetak i kada ste već pred ciljem stisnete krivu tipku i ajmo sve ispočetka. Oke ako iste radnje ponovite 2-3 puta, nije neki veliki bed, no da bi uopće došli do tih pola sata konstantnog igranja, morali ste mnogo puta prolaziti iste stvari i nervirati se. Igranje Hitmana se svodilo na niz pokušaja i stvarno su rijetki imali živaca završiti ga. Nakon dvije godine IO Interactive i Eidos nastupaju nam sa nastavkom ovog hladnokrvnog ubojice i slobodno mogu reći kako su ovaj puta pogodili "u sridu", slušajući prigovore gamera i ispravljajući mnoštvo stvari. Premda se Eidos od vodeće kompanije pretvorio u osrednju od koje nikad ne znamo kakvu će nam kvalitetu ponuditi u idućem naslovu, Hitman 2: Silent Assassin je ispunio, pa čak i premašio sva očekivanja.
Hitman 2 nas ponovo stavlja u ulogu poznate 47-ice koja se nakon događaja iz prethodnika smirila u samostanu na Siciliji. Radeći kao vrtlar potpuno je zaboravio na prijašnji život, sve dok lokalna mafija ne otme don Vittoria, svećenika koji mu je predstavljao drugog oca. Vidjevši da je vrag odnio šalu, naš ćelavac ponovo stupa u kontakt s Agencijom za koju je prije radio i krene u osvetnički pohod vrativši se jedinoj stvari koju je uspješno obavljao: ubijanju. Zaplet dostojan meksičkih sapunica, no ne možemo ni očekivati da bi priča mogla biti drugačija. Bez brige, daljnji tijek radnje je puno zanimljiviji i razrađeniji, premda će ubojstvo nekog od likova biti uvijek primarni cilj. Dakako, to neće biti nimalo lak posao jer su mete obično dobro osigurane raznim plaćenicima, pa čak i regularnom vojskom, no naš junak je majstor svog zanata i vođen sigurnom rukom igrača leševi će se samo nizati iza njega.
Kao i u originalu, skrivanje će i dalje biti od najveće važnosti, mada ne toliko bitno. Neke situacije će od vas zahtijevati dobar tajming izvršavanja određenih radnji, no opet ne toliko precizan kao što smo imali prilike iskusiti u prijašnjim dogodovštinama agenta 47. Ono što želim reći je da Silent Assassin nudi mnogo više prostora za manevriranje i osmišljanje taktika, pa čak i za obračune dostojne jednog Wolfensteina gdje će do izražaja dolaziti vaša preciznost. Isto tako, svaka misija je totalno nelinearna i postoje mnogi načini da smaknete glavnu metu, i konačan ishod ovisi samo o vama i vašoj mašti. Da li ćete se preobući u bodyguarda i odšetati do mete sprašivši mu metak u glavu, ili pak u kuhara i servirati otrovanu ribu, potpuno je na vama. Ne postoji točno zacrtan plan kojeg se morate pridržavati, pa čak i ako ne uspijete u primarnom zadatku, gotovo uvijek ćete dobiti drugu šansu da ispunite zadatak. Očit primjer je misija u kojoj morate smaknuti nekog Generala gdje morate doći na drugi kraj trga prepunog vojske, popeti se na kat i snajperom skinuti dotičnu osobu. Bilo bi to lako da imate dosta vremena, no sastanak traje samo pet minuta, a da stvar bude bolja, vi ni ne znate tko je meta. Ako sve ide po planu i uspijete se došuljati na poziciju, iz Agencije slijede informacije kako meta mnogo pije, no i ostali u prostoriji tu i tamo nagnu koji puta. Pa zatim kako ne puši, al’ opet gledate u nekoliko nepušača, pa kako je dešnjak, zatim ćelav i tako sve dok ne identificirate metu. Ako kojim slučajem okinete nekog krivog u banani ste, no kad imate pozitivnu identifikaciju, lagani pritisak na miša i možete početi smišljati način kako da se neopazice dovučete do izlaza. Ako zbog nekog razloga ne stignete to obaviti za vrijeme trajanja sastanka, ci
lj atentata će krenuti prema vozilu na ulici i možete ga tamo presresti, no to će biti mnogo teže zbog mnogo čuvara i ruskih vojnika.
Protivnički AI je odličan, iako u neku ruku pomalo čudan. Ako naiđu na leš ili onesviještenog suborca podići će uzbunu i intenzivno vas tražiti, no uglavnom imaju uobičajene rute osim izvanrednih situacija kao što je primjerice prestanak rada jedne od video kamera. U tom će slučaju bez neke prevelike pompe krenuti prema određenom mjestu da izvide situaciju i naravno da imate priliku riješiti ih se bez puno buke. Svakom liku kojeg se riješite bilo smaknućem ili onesvješćivanjem možete skinuti odjeću (ne i ženskim likovima :)) i preobući se. Vaša će krinka odlično djelovati dok ste na pristojnoj udaljenosti od neprijatelja ili dok se ne podigne uzbuna, pa je stoga nužno ukloniti dokaze našeg "divljanja". Na svu sreću, svako truplo možemo odvući gdje nas je volja, no uglavnom će to biti područja kojima stražari ne prolaze. Dok smo u stealth modu najefikasnije oružje će biti kloroform i žica za davljenje, ali neki puta nećemo imati vremena koristiti iste pa će i pištolj s prigušivačem sasvim dobro poslužiti. Dakako, korištenje istog je više nego efikasno, no za poginulim uvijek ostaju krvavi tragovi i tu dolazimo do velike kontradikcije. Kao što smo već rekli stražari/plaćenici/vojnici koji nalete na leš podići će uzbunu, no ako uđu u prostoriju koja se kupa u krvi pet vaših žrtava, mirno će proći njome kao da je sve u redu. Krv vrišti sa zidova i poda "gle ovo panjino", a oni ni da bi zastali. Blje. Prilično nerealno i stupidno, ali uistinu je neki puta nemoguće došunjati se do neke osobe da bi je iz blizine eliminirali. A kad dođe do uzbune i više vam nije bitno da li vas čuju ili ne, protivnici će uglavnom dolaziti pred vas ko’ mutavi. Eventualno će poneki pokušati kakav zaobilazni put da bi vam došao s leđa, no takvi slučajevi su rijetkost pa će se igra pretvoriti u čistokrvi FPS gdje glavni lik može preživjeti pogodak iz sačme sa metar udaljenosti :).
Sam interface je prilično jasan i jednostavan. Kada uđete u područje gdje su moguće neke radnje, one će vam pritiskom na određenu tipku biti dostupne. Tako primjerice dolaskom do vrata možete pogledati kroz ključaonicu, otvoriti ih ili pak obiti ako su zaključana. Pogled što ima s druge strane je prilično koristan jer osim što vidite da li vas netko čeka, istoga je moguće i smaknuti pucanjem kroz vrata malo jačim oružjem, naravno ako je podignuta uzbuna jer nema smisla dok se prikradate. Kada dođete do poginulog možete se preobući u njegovu odjeću, uzeti njegovo oružje ili pak odvući tijelo gdje želite. A sve to kroz jednostavne menije koji su očito prilagođeni konzolaškom igranju (svejedno rulaju). I da napokon spomenem sistem snimanja koji nam je zadavao toliko muke. Programeri su uvidjeli da je nemogućnost spremanja pozicije ipak nema smisla i da su time odbili mnoge gamere od završavanja Hitmana, pa su u ovom nastavku omogućili čak sedam snimanja na najlakšem nivou, dva na srednjem, a na profesionalnom nivou težine, pozicija se snima kao i u prethodniku, znači nikad, pa neka svatko odabere kako mu odgovara, mada za neku ozbiljniju igru dva snimanja jednostavno nisu dovoljna. No tijekom igre, ako vas do određenog dijela protivnici na primijete ili ako ispunite neke preduvjete koje su autori zamislili, igra će vas nagraditi još pokojim save-om.
Grafički, Hitman 2 je sasvim solidno odrađen. Nema nekih abnormalnih featuresa, no sve je na svom mjestu počevši od uvjerljivih vremenskih efekata, detaljno napravljenih lica, realističnih kretnji pa sve do odlično dizajnirane okoline. Posebno će vas zadiviti animacije odvlačenja leševa i padovi pogođenih protivnika, jer će tijela biti mlohava kao u stvarnosti i izazivati prilično uvjerljivo zapinjanje o predmete sa strane. Pogled iz prvog lica nije baš najsretnije riješen jer nema virenja iza ugla što je totalno bezveze, a ni oružja na taj način nisu baš
; pretjerano detaljna. No glazbena komponenta je zato čisto savršenstvo. Odličan voice acting nadopunjavat će podloga u izvođenju simfonijskog Orkestra iz Budimpešte, a komponirana od strane Jesper Kyd-a, čovjeka koji je za istu bio zadužen u igrama MDK i originalnog Hitmana. Jednom riječju odlično.
Kada bi Hitman 2: Silent Assassin morao opisati jednom rečenicom ona bi glasila otprilike ovako: "Akcijski stealth shooter nelinearne radnje koji će nas držati uz monitore neovisno o tipu igara koje preferiramo". Mnoštvo inovacija koje su u njega ugrađene i naše zamisli u rješavanju problema davat će, ako ne u potpunosti uspješne, a onda barem zabavne rezultate. Bila bi velika šteta propustiti ga.
- Komentari (0) - Isprintaj - # -
Hitman: Contracts
Znate i sami da je u razvoju igara, ali i gotovo svim sferama života, poput sporta, školovanja, posla, itd., talent samo jedna strana medalje dok je njeno naličje upornost, učenje na vlastitim pogreškama i praksa. Možete to shvatiti kao jing i jang game developmenta, samo što u ovom slučaju te dvije stvari nisu oprečne nego idu zajedno ruku pod ruku. Školski primjer za to je Hitman serijal čija povijest bolesti je idealan pokazatelj kako se sa svakim nastavkom otklanjaju razne boleštine i istovremeno se kristalizira slika koju nam developeri putem našeg omiljenog medija žele pokazati. Hitman: Codename 47 je bio prvi izdanak ovog serijala igara koji je, ruku na srce, impresivniji dojam ostavljao na papiru nego igranjem. Razloga je bilo mnogo, no neki od većih su bili nedorečenost dizajna pa je sve izgledalo kao da se autori nisu mogli odlučiti je li igra pucačina ili stealth igra. Najveći problem je bio to što je stealth komponenta bila izrazito teška za igrati jer pri prvoj pogrešci sav trud je pao u vodu i igra je naglo postala pucačina, a taj dio je bio dosadan, nezanimljiv i nije ličio na igru kalibra Max Payne. Drugi nastavak imenom Hitman 2: Silent Assassin je bio istinski napredak u svakom pogledu koji je još uvijek furao istu nedorečenu formulu, no ovaj puta je malo olakšana situacija pošto ste mogli sejvati poziciju bilo gdje i ovog puta postojalo je puno više načina za izvršavanje cilja. Uzevši to u jednadžbu i činjenicu da je glavni lik izrazito karizmatično momče s kojim su se igrači mogli prije poistovjetiti nego s politički korektnom paletom likova u ostalim igrama, i nova legenda se na gamerskom nebu se rodila u kratkom roku.
Prije bilo kakvog filozofiranja, odmah ćemo raščistiti jednu stvar: treća inkarnacija Hitmana je stala s evolucijom pa se cijela igra vrti oko gampleya viđenog u Silent Assassinu. To je prava šteta pošto bacanjem pogleda unatrag i gledanjem kako je serijal uznapredovao, bilo je za očekivati kako će u ovom nastavku IO Interactive dići gameplay na sasvim novu razinu i Hitman neće samo biti površno dobra igra nego prava "kik es" igretina. Sjetimo se i napuhanih (blago rečeno) Eidosovih najava kako će u izradu uložiti rekordnih 40 mil dolara (Doom 3 i Half-Life 2 imaju svaki oko 10 mil dolara budžet) tako da se gamerima ne može zamjeriti na velikim očekivanjima. Početak igre svima omiljeni ubojica ne dočeka u naponu snage nego naprotiv, vidite ga kako se ranjen vuče u hotelsku sobu gdje se sruši i počinje dobivati flashbackove na neke od svojih prijašnjih zadatka koje ćete proživljavati s njim jer ih morate odigrati. To su, zapravo, misije iz Codename 47 "remixane" na engine drugog dijela (Silent Assassina), s time što je ovdje dodan još pokoji alternativni način rješavanja misije. Nakon par flashback misija, slijedi pokoja originalna misija koja je skrojena za ovaj teći dio u kojima se uglavnom agent 47 pokušava izvući, ranjen kakav jest, iz gabule u kojoj se našao. U globalu gledano, najveći dio igre spada po odigravanje prijašnjih misija dok manji dio provodite igrajući nove. Stare fanove serijala oduševit će informacija da su sve misije napravljene na dobro poznat, totalno nelinearan način. Cilj svake misije možete ostvariti na nekoliko načina s tim da možete i kombinirati pa ne postoje, na primjer, tri načina eliminacije bad guya nego je to napravljeno puno elegantnije gdje izrazito dolazi do izražaja interakcija s okolinom, u smislu da možete koristiti mnoge predmete koji se nalaze u svakodnevnoj uporabi za kreativno uklanjanje neprijatelja. Evo jedan primjer: u jednoj misiji možete ubiti neprijatelja tako da pokupite kanistar goriva u kotlovnici pa se s tim prošećete kućom, maskirani u slugu, butlera ili nešto treće kako ne bi uzbunili ukućane, do sobe koja se nalazi iznad one u kojoj je vaš cilj i lijepo ga pustite niz dimnjak. Nakon toga lijepo u
živate u animaciji u kojoj vidite kako tip kat niže nestaje u eksploziji, nakon čega slijedi čestitanje samom sebi na dobro odigranoj karti pošto svi u kući misle da je riječ o nesretnom slučaju. Nažalost, takva otvorena struktura misija je dvosjekli mač iz razloga što je lako se izgubiti i/ili vam lako promaknu predmeti ili lokacije ključni za ostvarivanje takve jedne finte. Glavni krivac za to je izostanak nekoga ili nečega što bi vas malo bolje usmjerilo i savjetovalo kao što je to slučaj u Splinter Cellu. Postoji u igri mapa s hintovima, no to nije dovoljno običnom igraču koji nema vremena ni volje za mic po mic istraživanje. Masu puta možete naletjeti na informaciju da su Hitman igre stealth karaktera što nije posve točno ako se na to misli kao na nešto u stilu Splinter Cella / Thiefa / Manhunta. Ovdje osnovna premisa nije "sjene su tvoj prijatelj" nego ćelavi ubojica sa tetoviranim bar kodom na glavi krči put ka glavnome cilju na nešto suptilniji način, mogli bismo ga i nazvati James Bondovski način. To znači da nema šuljanja od ugla do ugla nego izbjegavate detekciju maskiranjem koje je izvedena tako da s leševa neprijatelja, koje ste neprimjetno ubili, uzmete odjeću i tako izbjegavate detekciju. Takav način igranja ostaje još uvijek ekskluzivni za Hitman serijal i ni jedna igra ga nije, barem ne u tolikoj mjeri, kopirala. Tu isto tako ima mjesta za poboljšanja, a to je najočitije kad se nađete u situaciji da vas otkriju ili nađu leš s kojega ste skinuli odjeću jer iako oni više nemaju ništa na sebi osim donjeg rublja, neprijatelji automatski saznaju kakvu je on obleku nosio… bedasto! Još nešto nagrđuje sliku igre, a to je možda najkorjenitiji problem koji se vuče još od prve igre, a nadali smo se da će u ovom nastavku to biti adresirano. Stvar je u tome da kad vam krinka zakaže, igra se pretvori u pucačinu i to lošu, a u jednadžbu dodajte da je stealth igranje uglavnom teško za izvesti i ispada da će samo najzagriženiji fanovi igrati na taj način dok će svi ostali je igrati kao lošu verziju Max Pynea i nesumnjivo ostati razočarani. Stvar koja te rupe u gameplayu dobro prikriva je dobar dizajn misija, karizmatičnost glavnog lika i atmosfera općenito. Teško je opisati nekome tko nije vidio ali, recimo, misija gdje u Rumunjskoj morate eliminirati mesarskog tajkuna s prstima u raznim mutnim poslovima je napravljena jezivo dobro. Hodate velikom postrojenjem za preradu mesa gdje svinjske, goveđe i konjske polovice vise na sve strane, većina zidova je razmazana krvlju, mesari se šeću i rade svoj posao dok sve to vrijeme usred te iste tvornice se održava party u stilu scene iz prvog Blade filma. To se zove nesvakidašnji dizajn misija po kojem se igre pamte, a ne generičko štancanje nekoliko izlizanih "kulisa" (kol’ko ste samo puta igrali u skladištu nekom?).
Ruku pod ruku, uz isti gameplay dolazi i isti engine koji je doživio nekoliko površnih zahvata dok neki korjenitije promjene su ostavljen za neku drugu priliku, očito. Teksture su ostale iste, broje poligona je ostao isti, a ono što je dodano je post procesing filtar u igru. Post procesing uz pomoć pixel shader sposobnog hardvera može dodati raznorazne efekte osvjetljenja, motion blura, bloom efekta i svega ostalog što developeri zamisle da bi dobro se uklopilo u igru. Taj efekat je obilato korišten u Hitmanu i možemo reći da je to prava stvar pri postizanju atmosfere (pogledajte screenshote iz misije u Sibiru). Kad taj efekat isključite ostaje potpuno isti engine iz dvojke, no razlika je svejedno osjetna. Cijena koju vaš hardver mora platiti kako bi post procesing bio uključen je nerazmjerna njegovoj kvaliteti pošto iako on jako dobro izgleda, njegovim uključivanjem broj frejmova u sekundi opadne u dvoznamenkastoj cifri. Naravno, grafička kartica s čim boljom hardverskom podrškom za pixel shadere (čitaj: graf. zadnje generacije) je poželjna.
Zvuk u igri također nije previše mijenjan pa na naše nezadovoljstvo, oružja još uvijek zvuče loše, dok su ostali efekti poput ambijentalnih zvukova kiše, grmljavine i vjetra, te razne eksplozije puno bolje
odrađeni. Soundtrack je svijetla točka svih triju nastavaka, a djelo je Jesper Kyd-a, veterana industrije koji je radio glazbu za igre poput MDK 2, Freedom Fighters, Messiah i mnoge druge. Glazba iznimno pridonosi mračnoj atmosferi igre i na nekim mjestima je izdiže iznad drugih kao što je to slučaj i s dizajnom misija. Savjetujemo da odmah nakon dvoklika na ikonu igre, podebljate glasnoću i pripremite se za jedno od boljih soundtrack iskustava u nekoj igri.
Hitman: Contracts ne bi se trebao zvati nastavak Hitman 2: Silent Assassina pošto konceptom i izvedbom više liči na dodatak te igre nego punokrvni nastavak, a to je razumljivo kad pogledamo tretman kakav nastavci dobivaju u vidu preispitivanja i unaprjeđenja svakog elementa igre dok je ovdje riječ o staroj slavi. To je očito bilo i jasno dizajnerima pa igra ne nosi brojku "3" u svome nazivu. Uz to igra je izuzetno kratka, a da ne pričamo koliko se ona još i skrati ako se odlučimo na "pucaj pa pitaj" način prelaženja igre. Vidi se da je produkciji igre posvećena velika pažnja s brigom za svaku sitnicu, no neki pretpotopni i evidentni problemi koji se vuku iz nastavka u nastavak kao neka nasljedna bolest su još uvijek tu, a takve stvari uvijek odbiju određeni broj igrača ma koliko grafika, zvuk ili nešto treće je korektno napravljeno. Izgleda da je astronomski budžet završio u džepu nekog Eidosovog glavešine ili su sredstva prebačena u izradu pravog nastavka kojemu se trenutno zna samo kodno ime "Hitman 4". Onima koji još nisu nabavili igru preporučamo ziherašku metodu isprobavanja demo verzije prije odluke na kupnju Contractsa, a ako vam se ne svidi - više sreće sljedeći put. Fanovima je svejedno jer oni već dobrano igraju po ko’ zna koji put :)).
- Komentari (0) - Isprintaj - # -
Hitman: Blood Money
Hitman: Blood Money recenzija
Nakon toliko nezgoda, odgoda i svega ostalog na naše ekrane ponovno se, u još ljepšem, vrućem i ćelavijem dizajnu, vraća Agent 47. Dali se ovaj nastavak može pohvaliti nekim napretkom od katastrofalnog Contracts-a, doznajte u ovoj recenziji.
U najnovijem "Hitman" nastavku ponovno su posrijedi najnovije misije namjenjene isključivo, od strane agencije, za našeg dragog klona Agenta 47, koje jednostavno mora prihvatiti :) i krenuti u nove životne izazove:). Odmah na početku moram skrenuti pažnju na najnoviji feature "Blood Money" koji je i najzanimljiviji dio ovog nastavka, no o tome ćemo kasnije.
Igra je podijeljena na 13 raznovrsnih levela, koji nemaju neku međusobnu povezanost, ali kao takvi tvore priču. I dalje je cilj svake misije na što precizniji i tiši način ukloniti metu, što se postiže s jednim predivnim izumom zvanim Fiber Wire :).
Nakon svakog završenog levela, dobiti ćete detaljnu statistiku o svojim podvizima unutar levela ovisno dali ste igrali stealth ili "ubi sve živo i neživo" stilom. U odnosu na dotično agencija će vas nagrađivati određenim svotama novca, odnosno "krvavim novcem". Sigurno se pitate što s tim "Bloody" novcem...pa, zvuči li vam zanimljivo da od toga "krvavo zarađenog novca" na svoj revolver dodate nekoliko upgradeova, npr. prigušivač, laser i ostale igrarije te time budete još bolji i efikasniji u napredovanju. Svaka vrsta oružja ima u prosjeku 10-ak upgradeova, no ukoliko ne želite ne morate ih ni nabavljati, ali osobno ih preporučujem jer je igra još zabavnija kada na svoj pištoljčić fiksirate laserski zoom:). Upravo taj novi feature donosi svježinu u Hitman serijal, za razliku od svog prethodnog nastavka.
Osim što imate više načina za uspješan završetak misije, igra vam nudi i da se prerušavate u svaki mogući odjevni predmet koji zateknete na ulici:). Iz dotičnog logički možete zaključiti da se za uspješan završetak levela morate preoblačiti kako bi odvukli pažnju potencijalnim čuvarima, policajcima... Ukoliko mislite da ubojica mora biti tih i profesionalan, onda ćete sigurno imati dosta posla oko realiziranja dotičnog. Tako nećete ostaviti za sobom svoje prepoznatljivo crno odijelo jer će vas njegovo "spašavanje" koštati određenu svotu novca. Same shit je i sa specijalnim oružjem koje nosite na misiju. Dodatan trošak su i svjedoci koje ostavljate, a snimka na kojoj šećete mjestom ubojstva nije nimalo dobra stvar. Sve to pridonosi povećanju vaše "notornosti", pa vam zbog dotičnog neće biti nimalo lako u sljedećoj misiji. U biti svaki posao koji obavite donosi ogromnu količinu novca pa si možete priuštiti sređivanje bilo kakvog problema plaćanjem "kazni", a još uvijek će vam ostati dovoljno love za nadogradnju opreme. Da je IO Interactive malo više posvetio vremena tom segmentu, novi nastavak bi bio puno, puno zanimljiviji. Ovisno na kojem nivou težine igrate igra zan biti podosta teška, inače, nemojte igrati na najlakšem nivou (Rookie) jer ćete samo pokvariti fenomenalnu igru.
Što se tiče tipova zadataka, većinom se svode, kao što sam spomenuo, na ubij toga i toga, i bježi. Ako ćete kroz čitavu igru vapiti za nečim što bi razbilo tu monotoniju, način možete potražiti u odličnoj grafici, tako da nije ni čudo što je za igranje na low detaljima potrebna grafička kartica koja podržava Shader Model 2.0. Dolaskom novog nastavka Agent 47 dobiva i neke nove mogućnosti, pa ovog puta ćete moći koristiti ljude kao štitove, moći ćete leševe skrivati u određene sanduke, skrivati se u ormar i sl.
Međutim, ono što kvari ukupni dojam dotičnog nastavak je upravo AI koji je tokom igre blago rečeno, "ubi bože". Iako osim toga igra nema nekih većih propusta, dotični je dovoljan da bi se ugrozila ukupna igrivost. Na kraju svega vrijedi reći, da se Hitman konačno vratio svojim korijenima stoga ukoliko imate 350 kn viška, definitivno nabavite i odigrajte.
